Hamurabijev zakonik (ZIV SAHRANJEN BLOG)

Bez emocija, 88% razum, 4% fantazija. PRESTAO PISATI 25.05.12

23.05.2012.

Demokratija

Demokratija (Napomena: ko ne zna sabirati, dijeliti i mnoziti razlomke, te osnove procentnog racuna, neka batali ovaj post ili bar primjere u njemu.) Definicija kaze da je demokratija oblik vlasti u kojem sve odluke neke drzave donosi direktno ili posredno vecina njenih gradjana. Takva drzava je demokratska drzava. (Nije ovo jedina definicija.)
Direktno je slucaj kada gradjani ucestvuju izglasavanju tih odluka, a posredno je kada gradjani izaberu svoje predstavnike koji onda u njihovo ime rade sta zele.
Prvi slucaj (u skladu sa definicijom) u praksi postoji u samo jednoj situaciji, a to je cuveni referendum. Drugi slucaj u praksi jako rijetko postoji.
Kljuc ovog drugog slucaja su izbori. Izbori su pored jos nekih demokratskih nacela, stub parlamentarne demokratije.
Gradjani neke zemlje izadju na izbore, glasaju za koga zele i onda ih navodno ti izabrani zastupaju. Pravno je bas tako. Paznja treba da bude na interesantanom detalju. A to je “vecina” iz definicije o demokratiji. Vecina po svakoj logici bi morala biti bar 50%. Po svakoj logici da, po demokratskoj logici, ne.
Gadafi je napisao dobru stvar u vezi “vecine”, ali posto je obnasao ulogu diktatora, cijela prica je padala u vodu. Pa parafraziram sustinu:
Na izbore u jednoj zemlji obicno izadje od 45% do 70% ljudi. Od tog broja za buducu vladajucu stranku glasa 50-70%. Tako da ta stranka dobije pravni legitimitet da sastavi vladajucu vecinu i da vlada tom drzavom. Sustinski je dobila manje, najcesce mnogo manje, od 50%. Takvom demokratijom je manjina nametnula svoju volju vecini.

(1. primjer)
Recimo idealan slucaj, na izbore izaslo 70% ljudi (to je jako velika izlaznost) u nekoj drzavi od 100 000 stanovnika sa pravom glasa, a to je 70 000 biraca.
Za stranku “Hamurabi” od svih koji su izasli je glasalo fantasticnih 70% ili 49 000 ljudi.
Malo sad bolje pogledamo ovaj broj 49 000, to je tacno 49% od ukupnog glasackog tijela. To nije matematicka vecina. Po definiciji (jednoj od definicija) demokratije oni ne bi mogli biti vlast u demokratskoj drzavi, ali u praksi najcesce jesu.

(2. primjer)
Konkretan primjer nasih opstih izbora 2008 u Federaciji BiH.
Pravo glasa imalo 1833639 biraca.
Na izbore izaslo 977226 (53%).
Potrebno je da 95% ljudi koji su izasli na izbore glasa za jednu stranku, da bi ona imala legitimitet i zastupala vecinu.
Oni naravno naprave vlast tako sto skrpe koaliciju sa nekih 60% “glasova”. U ciframa to je oko 600 000.
Od ukupnog broja ljudi sa pravom glasa, to je oko 30%. Tih 30% je nametnulo svoje predstavnike ostatku od 70% i oni zakonski vladaju.

(3. primjer)
Jos bolji primjer iz Srbije. Predsjednicki izbori 2012, prvi krug: Izlaznost 60% (precizno 58%)
Tadic 25.3%
Nikolic 25.05%
Dacic 14%
Kostunica 7%
itd.
U drugi krug idu Tadic i Nikolic koji su skupa jedva prebacili 50%. Jedan od njih dvojice, koji je osvojio 25% glasova (od 60% ljudi koji su izasli na izbore) ce biti predsjednik.
25% (koliko je dobio recimo Tadic) od 60% koliko je izaslo na izbore je 15% (od ukupnog broja ljudi sa pravom glasa).
Voljom 15% stanovnika Srbije ce biti (vec je, post je vecinom pisan prije drugog kruga) “izbaran” predsjednik.
Ima i taj drugi krug, gdje ja koji sam recimo glasao za Dacica, moram sad da biram izmedju Tadica i Nikolica. Imam demokratsko pravo (skupa sa ostalih 50% biraca (+svi koji nisu izasli na izbore) koji nisu glasali ni za jednog od ove dvojice) da izaberem izmedju dvojice koje su mi nametnuli drugi biraci.
Evo i drugi krug je zavrsen. Izlaznost 42%, da ne obrazlazem dalje... Pobijedio je Nikolic za 3% .

- Ko biva logicno pitanje je, ko brani ljudima da izadju na izbore? To je pogresno pitanje, treba pitati “Zasto nisu bili zakonski obavezni da izadju na izbore?”. Poslije tog pitanja, slijedi pitanje: “Ko je donio te izborne zakone?”. Takodje predstavnici manjine.
Tu sad upada kljucno pitanje, kakva bi to bila demokratija koja bi ljude prisiljavala da izadju na izbore?
E to bi bila mnogo postenija demokratija od ove danasnje dobrovoljne. Jer cijeli parlamentarno-izborni mehanizam je danas tako uredjen da sustinski nije ni vazno kako ce (i koji ce) vladari doci na vlast, nego je samo vazno da dodju. Demokratija za vladara. Uostalom kao sto sutra moras ratovat za drzavu u kojoj zivis ako se ukaze potreba, tako moras i svake 2 godine izaci na izbore.
Jako su oni svjesni problematike u kojoj bi 40% populacije izaslo na izbore bez nekog odredjenog motiva i cilja. Ovako njihove relativno male ali dobro uvjezbane grupe glasaca im omogucavaju izborne pobjede.

- Veci problem od ovog, zapravo kljucni problem je sto biraci nemaju znanje potrebno da procjene ko je kakav strucnjak u ekonomiji, pravu ili uopste politici. Pored toga biraci najcesce nemaju ni osnovne informacije o kandidatima. Svaki dobar kandidat je sve svoje lose strane zamaskiro do maksimuma, a sve svoje pozitivne strane okacio na sva zvona. Biraci jednostavno nemaju nikakvu sansu da izaberu nekoga ko ce dobro raditi za drzavu. Pored ovih sitnica vecina biraca uopste ne shvata ni koncept drzave, ni koncept drzavnog aparata, ni koncept vanjske politike ili bilo koju drugu oblast koja je u nadleznosti drzave. Oni uglavnom nemaju pojma o tome koje su drzavne mjere za njih dobre ili lose.
Ovo je problem supercorave koke:
Koka je corava .
U kokosinjcu najcesce nema uopste zrnevlja, a pun je cigli.
Koka ne zna razliku izmedju zrna i cigle.
Koka ne zna da li je u kokosinjcu ili na klizalistu.

- Izbori se uglavnom odrzavaju svake 4 godine. Pocetak mandata se potrosi na uhodavanje, a kraj na iducu izbornu trku. Tako da se konkretnog posla uradi minimalno. Taman se “vladari” uhodaju, dodju opet izbori, cesto pobijedi neko novi. Pa se proces ponavlja, a drzava stoji.

- Vladanje je specificna ljudska djelatnost. Ali kao i u drugim poslovima, vladati mogu oni koji to znaju, koji to zele i koji to dvoje dokazu, a ne oni koje neka neupucena vecina ili manjina, cesto vodjena besmislenim razlozima, izabere iz totalno zagadjenih stranackih bazena.
Svaka stranka je leglo sljama i naivaca. Sljam se nemilosrdno penje u stranackoj hijerarhiji, uvlaceci se godinama onim iznad sebe. Naivci postanu sljam ili napuste stranku. Na kraju svakog ciklusa unutar svake stranke, ce u tom momentu najgori biti na njenom vrhu. To ce ih uciniti kandidatima na izborima. Nakon toga ljudi koji nemaju nista sa tim svim, ce medju njima birati one koji ce ih voditi.
Jedna od osnovnih stvari u demokratiji je da svako bira i da svako moze biti biran. Upravo u toj idiotskoj ideologiji se i krije jedan od kljucnih problema. Svako ne moze zalit travu slaufom, a ne voditi drzavu, niti svako moze izabrati dobrog bastovana
Jos jedan je problem u selekciji unutar stranke. Ne postoji ikakav, a kamoli mjerodavan, smislen i minimalno logican sistem, koji bi i u hipoteticki najboljoj namjeri, unutar jedne stranke, odabrao one koji su najbolji za narod ili bar najbolji za stranku i za narod.

Vladati moze svak’, taman koliko moze svak’ bit i hirurg. Pa ce poslije operacije 99% pacijenata da podlegne. Isto kao sto danas 99% drzava podlijeze, kako radi svakakvih hirurga, tako i radi ukupnog demokratskog sistema.
Cijela prica sa demokratijom se svodi na prihvatanje njene neprovodivosti, nepravednosti i nelogicnosti. Mirne duse se moze reci da je demokratija u praksi vladavina manjine nad vecinom, ali se ne kaze. Jednostavno to ne zvuci dobro. Ubjedili su nas da ono sto ne zvuci dobro, garant nije demokratija.
Parlamentarna demokratija u danasnjoj formi lazne maksimanlne slobode, za minimalan rezultat, je teska zabluda. Jednostavno to je sistem koji na duze staze moze samo funkcionisati eventualno tamo gdje ima pravo puno nafte, a pravo malo ljudi. Pa onda mogu oni, da svi guzeljaju na izbore i glasaju za koga god zele. Ako se bas ne zajebu, sve ce da bude uredu. U svim ostalim varijantama za upravljanje brodom zvanim drzava, potrebno je najbolje moguce osoblje, sa najboljim mogucim kapetanom .
Danasnja parlamentarna demokratija je jako zastarjela tehnologija koja gura covjecanstvo u propast. Da budem precizan, gura vecinu u propast, a manjini svakim danom daje vecu moc. Njihova privatna carstva su odavno nadmasila mnoge drzave. Trenutno demokratsko pravo na beskonacnu privatnu imovinu znaci da ce ta carstva da rastu sve dok bukvalno ne okupiraju cijeli svijet. Valja kad se jednog jutra probudimo na necijem privatnom posjedu i on nam kaze da razgulimo sa njega, a mi shvatimo da nemamo kuda otici jer je sve taj isti privatni posjed, cemo konacno shvatiti koliko je sati.
Do tad ce neke budale kao ja, da trube da nam je hitno potreban drugaciji sistem. Mnogo manje demokratski, a mnogo vise funkcionalan.

23.05.2012.

Reklama

Reklama je najcesce vid jednostrane komunikacije u kojoj prodavac pokusava da kupcu uvali neki proizvod ili uslugu. Ona moze podrazumjevati i neke druge stvari, ali ne bih se upustao u pisanje o tim finesama.
Postoji zakonska regulativa koja pokusava da reklamu stavi u okvire moralnih normi. Ta regulativa se “sudara” sa slobodom govora i oglasavanja. Pri tome nastaje blatnjava kaljuza u kojoj je dozvoljeno gotovo sve. Sto opet obilato koristi vecina onih koji nesto prodaju. Na prste se mogu izbrojati slucajevi u kojima je neka kompanija bila kaznjena radi lazi kojima je poticala prodaju svog proizvoda.
Obicno sto je kompanija koja se (o da, danas se uglavnom reklamiraju kompanije, a proizvodi su u 10. planu) reklamira mocnija, to je reklamna kampanja prljavija.
U reklami se koriste svi moguci aspekti manipulacije. Proizvod ili usluga koja se zeli prodati su cesto u samoj reklami nevidljivi. Najcesce se sve svodi na logiku uvodjenja lazne garancije i motivacije za kupca.
Jedan od posebno iritantnih slucajeva je koristenje slavnih i bogatih za prodavanje proizvoda. Taj pristup ide ovako:
Vec znate da smo mi veliki i mocni.
Sad smo jos mocniji, a to vam garantujemo tim sto smo ovaj put kupili bogatog Rafaela Nadala da se nadje u nasoj reklamnoj kampanji.
Kupujte kod nas jer smo jos bogatiji nego prije.

Nevjerovatno je da reklama koja prodaje satove, uopste ne govori o satu. Sat se i ne vidi u njoj. Cijeli koncept je u pokazivanju novog majmuna kojeg su kupili parama, stavili u neki kavez, avion ili bazen, te snimili.
Kako je uopste moguce da neko ko je uspjesan i slavan, kao recimo Nadal radi takve stvari? Covjek cije ime u svijetu je stvoreno radom i talentom. Sada je spreman da tim imenom pomogne prodaju necega s cim nema nista, samo zato da bi uvecao svoje bogatstvo.
Mogu shvatiti da ljudi rade ovakve stvari, te pare daju u humanitarne svrhe. Ali ne mogu shvatiti da prodaju svoje ime i ugled da bi uvecali i onako ogromno bogatstvo. Ma mogu i to shvatiti, 99% bogatih su gladniji para, nego je najgladnije africko dijete gladno hljeba. Ali ne mogu shvatiti obicnog covjeka koji nema postovanja prema samom sebi i koji ovakve podvale uopste ne registruje. A ako ih registruje one su mu sasvim pozitivne. Zapravo, da je obican covjek na Nadalovom mjestu i on bi prodo svoje ime da se njim dalje prodaju kakve gace, sat ili kiseli kupus.

Ekvivalenan primjer ovom je film. Vecina filmova se prodaje na isti kalup. Dovedu poznate glumce ili “glumce” i to je to. Apsolutno je nevazan sadrzaj, apsolutno je nevazno kako ko glumi. Sve je nevazno brale, samo stavi poznata imena i film ima da ide ko halva. Svejedno je da li u njemu glumi Marlon Brando, Tom Cruise, Justin Timberlake, Rihanna, Madonna ili De Niro... Nije bas svejedno iz perspektive poslodavca, svako od njih ima cjenovnik, isto kao sto ga ima i Nadal. Matematika je jasna, film sa najmanje jednom zvijezdom i dobrim dodatnim xafsingom ce se isplatiti. Postoje oni koji misle da ce zaraditi na megalomanskim ulaganjima u sam film. To je vec kocka, nekad dobiju, nekad izgube.
Najbolji dio ove price sa filmom su crtani. Potrude se majstori za crtane skroz, naprave razna cuda i dosjete se raznih peripetija. Kad vraze pazi sad problematike nevidjene. Kako ces zakacit necije ime na film u kom niko ziv ne glumi? Eeee, mangupi su prodavaci filmova. Dovedu lijepo ove gore nabrojane (dobro, Brando je rikno, jebi ga) i iskoriste njihove glasove da zvucno “ozive” junake u crtanom. Ne zato sto oni imaju Bog zna kakve glasove, nego samo da se njihova imena mogu kacit oko crtanog.

Jos jedan aspekt reklama koje moc stavljaju u prvi plan je reklama reklamom. Americki primjer. Kosarkas Derrick Rose, od Adidasa je placen 250 miliona dolara da ih reklamira u narednih 10 godina. Vecina vas nema pojma ko je ovaj lik, niti je to uopste vazno. (Usput cu reci da se povrijedio, nije igrao uopste kraj ove sezone, a po svemu sudeci nece igrati ni cijelu narednu.) Ono sto jeste jako vazno je procitati ili cuti ovakvu informaciju. To jednostavno impresionira. Prica o finansijskoj moci njegovog ugovora je mnogo bolja reklamna stvar od te da je on glavna figura kampanje.

Ne ekploatise samo xafsing zvijezde i ljudsku glupost. xxxing stvara zvijezde, xafsing ih doradjuje i dotjeruje. Cesto se cini da mediji samo blate neke poznate ljude. Koriste njihove "skandale" za privlacenje gladne mase. Ali to je tek dio istine. Dosta tih poteza je uradjeno da bi ti ljudi ostali u centru paznje, te kasnije mogli nastaviti rad u xafsingu. Evo jedan sitni primjer. Muskarci i zene koji rade kao profesionalni modni modeli su najobicnije lutke bez okusa i mirisa. Tracevi i price o njima im daju i ostale dimenzije. Tako dobivaju karakter. Karakter dize popularnost. Popularnost dize cijenu.
Ovo je jako siroka oblast u negativnom kontekstu. Trebalo bi ko zna koliko vremena i tastature da se napisu sve do sada otkrivene foluske xafsinga. Od prodaje hrane za bebe pod laznim motom o zdravlju, izmisljanja kvazi “bio hrane”, drzanja jeftinih lijekova van upotrebe da bi se prodali skupi, pa nadalje. Tu nema nikakvih humanih granica i principa. Kapital je jedini pravi vladar na Zemlji.
Prodavaci magle koji se bave xafsingom su imali problem dok su moderno drustvo istrenirali da tako reaguje na ono sto im oni serviraju. Nije to bilo sad ne znam ti kako komplikovano, ali zahtijevalo je vremena i tehnologije. Nakon toga, sve je maciji kasalj.


Stariji postovi

Hamurabijev zakonik (ZIV SAHRANJEN BLOG)

Kraj mog pisanja na blogu

Arhiva postova

Linkovi

Mediji
Pogotovo privatni mediji koriste stanje u drustvu i spremni su da doljevaju ulje na vatru, bez ikakvih argumenata i potrebe, ukoliko ce od toga imati korist. Klix.ba koji fakticki ne pravi nikakve politicke ili ekonomske analize, za kojeg ne pise ijedan pravi strucnjak, koji svaki dan objavljuje desetine clanaka punih osnovnim logickim gresakama i raznim nepismenostima, a kojeg opet posjecuje daleko najvise ljudi, ne propusta priliku da zavadja ljude i manipulise njihovim emocijama.

Kontakt
cenzura.vlada@gmail.com

BLOG PREPORUKE
BROJ POSJETA
17365